Ovih dana „sijeva“ na društvenim mrežama u Bosni i Hercegovini. Preneraženi, zaprepašteni, i višestruko poniženi narod Bosne i Hercegovine se napokon odlučio da više neće trpiti nepravdu. Svi su se podigli na (društvenomrežne) noge. Mogli ste kako ste htjeli, ali ne možete dokle hoćete! Što je dosta - dosta je! Prekipilo je, definitivno...

Ako je možda neko pomislio, da je narodu(ima) dosta korupcije, pljačke i nepotizma,  koji prosto isijavaju iz današnje Bosne i Hercegovine, prevario se. Jok. Riječ je o nečemu mnogo, mnogo ozbiljnijem. Federalna uprava za inspekcijske poslove je, naime, počela kontrolirati upotrebu nelicenciranog softvera. I opravdani talas bijesa se počeo širiti Bosnom i Hercegovinom, bar onim njezinim federalnim dijelom. Jedan od najposjećenijih bh. portala je, osjećajući gnjevni puls naroda, u uvodu svoje vijesti ovu akciju odmah proglasio „u najmanju ruku sumnjivom i nenajavljenom“. I dat je glas narodu: odmah su se, naravno, javili „mnogi  čitatelji“. Tako je jedan „od mnogih“ -  čovjek, privrednik, poslodavac – vlasnik arhitektonskog biroa, izjavio da će morati zatvoriti firmu, „jer ne može da plati taj AutoCad“.

E, u tom sam momentu zastao pred ekranom, priznajem. Sa potpunom nevjericom. Pokušao sam zamijeniti uloge. Zamislite izjavu vlasnika špedicije, koji izjavi da ne može da kupi kamione, i morat će da zatvori firmu. Ostat će radnici bez posla, porodice bez hranitelja, jer on mora da kupi kamione, koje ne može da kupi. Pa kako je do sada vozio, zadnjih 15 godina? A, kako... Snalazilo se. Odeš u inostranstvo, ukradeš kamion, prevezeš ga nekako u Bosnu i Hercegovinu, pa onda voziš. Niko nije kontrolisao, ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli. Bitno je da se radi.

Nakon početne nevjerice, pa i pokojeg ironičnog smijeha, ovo nas bar malo konkretnije dovodi do ciljne grupe, koja sa ovim kontrolama očigledno ima stanoviti problem. Osobe podvedene pod sintagmu „mnogi čitatelji“ su dobili, ako ne ime i prezime, onda barem profesiju. „Direktori firmi koje su nas kontaktirale saglasni su u tome da će oni u svakom slučaju od inspekcije tražiti nalog. Ipak, bilo bi mudro voditi računa o tome kakve podatke imate na računaru. Ko zna, možda sutra ostanete bez njih?“

Direktori, dakle. I to ne bilo kakvi, nego direktori u kontraudaru: pusti ti to što smo mi krali kamione, pardon – softver, nego nikada ne znaš kada će inspekcija tebi ukrasti podatke. Zamjeno teza, iz raja si izašla! Nema ništa simpatičnije nego kada neko, uhvaćen sa dva podeblja pileta u tuđem kokošinjcu, izražava zabrinutost da će biti pokraden, dok ga iz tog istog kokošinjca na silu izvode.

Ali, logičke akrobacije i iznošenje „argumentacije“ tu ne prestaju. Novinar portala predstavlja pomenute „mnoge čitaoce“ kao vrhunske borce i fajtere, koji problem ne vide u tome što su  kokošarili, nego što je perad lošeg kvaliteta: "Borimo se na tržištu, iako nam država stalno nameće neke vrste poreza, takse i kojekakve gluposti. Evo, ja želim kupiti licencirani Windows, ali na bosanskom jeziku. Ako već oni traže da se to kupi, onda ja tražim na svom jeziku, ne na hrvatskom ili engleskom. Da li je to u redu? Ja mislim da je u redu da se plaća Windows, ali tek kada bude dostupan i na bosanskom".

Gornja izjava je citat, ja sam popravio samo par pravopisnih grešaka koje su se novinaru portala potkrale. Da vidimo, dakle, argumentaciju, koja nam se onako ležerno, s lakoćom, ponudila: licencirani softver je isto što i porezi i takse (?!). A porezi i takse su, je li – „kojekakve gluposti“. Da nije tužno, bilo bi smiješno.  Ali, bio je to tek foršpan: fajteri su glavni problem detektovali u – lošem kvalitetu softvera. U ovom slučaju Windowsa, je li tako. A zašto bi oni kupovali nešto što nije kvalitetno? Kada se situacija s kvalitetom popravi, tj. kada se Windowsi prevedu na bosanski, tada će ih direktor fajter i kupiti. Nije do njega, je li tako? To što je informacija da Windowsi ne postoje na bosanskom jeziku notorna laž, fajtera-kokošara i ne brine baš previše, bitno je baciti dimnu bombu, izgubiti se negdje u masi „mnogih čitalaca“, i nastaviti mirno kokošariti.

Srećom, novinar portala ne staje samo na iznošenja glasa naroda, onih „mnogih čitalaca“. Pokušavaju se iznaći kakva-takva rješenja za novonastalu situaciju. Siguran put ka dobrim rješenjima je, naravno, postavljanje ispravnih pitanja. Na primjer: „U Federalnoj upravi za inspekcijske poslove navode kako naša država godišnje gubi 18 miliona maraka zbog korištenja ilegalnih softvera. Ali, niko ne postavlja pitanje koliko firmi u BiH opstaje zbog korištenja softvera koji nisu licencirani?“

Robin Hood dakle. Ali kakav! Robin Hood koji opravdava krađu države (da, onih 18 miliona je u pitanju), e da bi se taj novac prelio u privatne džepove. Ovo bi prije bio Superhik, nego Robin Hood. Da ponovimo, vrijedno je toga: naš novinar portala opravdava otimanje novca od škola, bolnica, socijalnih programa, da bi taj novac ostao u privatnim firmama? Dobro, nakon navoda da su „porezi i takse kojekakve gluposti“, ni ovo više ne čudi. Ne staje naš novinar portala na tome, pa počinje da diktira pravila tržišne utakmice: „Proizvođači softvera trebali su ponuditi promotivne cijene...“  To je, dakle, to! Sljedeći put kada našem imaginarnom špediteru ustreba kamion, on će otići u MAN, Scaniu ili Volvo i zaprijetiti im – smanjite cijene, ili ću vam ukrasti kamion!

I naravno, na kraju efektno poentiranje – „Zaštita autorskih prava u koje spada i korištenje licenciranog softvera jedan je od zadataka koje moramo uraditi ukoliko želimo u Evropsku uniju, No, postavlja se pitanje da li su male firme i privatni poduzetnici spremni da izdvoje 500 KM za licencirani Windows ili nekoliko hiljada za programe poput AutoCada?“  (izvinjavam se, ne da mi se više umetati zareze i ispravljati pravopisne greške novinara portala – ovo gore je original u svoj svojoj jezičnoj raskoši).

I naravno – opet zamjena teza. Ne postavlja se nikakvo pitanje, kako nam novinar portala sugerira. Ne postoji uopće nikakvo pitanje. Postoji samo činjenica da je riječ o najobičnijoj krađi, o klasičnom kokošarenju. To što je kokošarenje kod nas postalo nacionalni sport, ne čini ga ništa manjim prekršajem. Niko od nas neće ući u prodavnicu, i ukrasti TV zato što nam treba, a nemamo novca za njega. To je, naime, kažnjivo. Kao što je više puta spomenuto– i za Windowse, a i za AutoCad ima alternativa, pa bujrum. Arhitekti su, uostalom, stoljećima koristili šapirograf. Ukratko: nema nikakvog, baš nikakvog opravdanja za krađu. Niti od proizvođača softvera, niti od države (kroz neizmirivanje poreza, taksi i „kojekakvih gluposti“ – pričamo o onih 18 miliona).

Čak ni „socijalna strana“ cijele priče ne pije vode, nema ovdje ni R od Robina Hooda. Upravo one firme od kojih se u BiH sa najvećim veseljem krade, promoviraju legalizaciju, daju besplatan softver školama i fakultetima, daju budzašto razvojne alate domaćim proizvođačima softvera, i to već preko 10 godina. Otužan je i „argument“ da je „akcija nenajavljena“. Pa, kakva će biti? Ako kokošaru  najaviš da će policija stajati ispred kokošinjca, on će tu noć ostati kod kuće. Nije ostavljena mogućnost legalizacije? Hajde da ignorišemo činjenicu da je i ta izjava laž, ali kako ignorisati činjenicu da, konkretno Microsoft, u Bosni i Hercegovini već više od 10 godina provodi akcije legalizacije, gdje se njihov softver mogao licencirati po bagatelnim cijenama?

Spomenuo je naš novinar portala da je to uslov za ulazak u EU – ono što on i „mnogi čitaoci“ ne vide je da je šteta puno, puno veća. Naime, strana ulaganja u domaći IT sektor su skoro pa nikakva. Na prste jedne ruke se mogu nabrojati strane IT firme koje su otvorile neki oblik predstavništva BiH, pogotovo kada je riječ o razvoju. I što je najtužnije, taj broj se još i dodatno smanjuje, sve ih je manje. A kada neko i poželi da investira, dobije dobronamjerne savjete od kolega – „pa, što to radiš, čemu to ovdje?“.  Puno je to veća šteta i od onih 18 miliona.

Nije toliki problem ni naš vajni novinar portala, njemu je rečeno šta treba da se napiše. Problem je što se o ovome uopće priča kao o legitimnoj temi, a ne o najobičnijem kriminalu. Tako je i Hana Kazazović, aka Cyber Bosanka, osoba koju ne poznajem lično, ali čiji izvrstan blog redovno čitam, nesvjesno opravdala ovaj kriminal uz obrazloženje da se u BiH dešavaju mnogo gore stvari? Slažem se, ali po toj logici nikada ne bi sprječavali niti jedan kriminal, jer uvijek ima nešto gore i preče. Jedan kriminal se nikada ne može opravdati drugim. I kako ćemo, na kraju krajeva, odrediti šta je najpreče, i odakle početi?

I na kraju – i programeri su ljudi. Oni žive od tog softvera koji su napisali. Isto kao što i proizvođač kamiona živi od svog rada, i kao što onaj naš arhitekt s početka ovog komentara živi od svog. I ne krademo od njih, i zašto bi? I ne zavaravajmo se: nije riječ samo o „velikim korporacijama“, kako se pokušava podmetnuti, lično sam vidio desetine, ako ne i stotine, nelicenciranih kopija „glavne knjige“, KUF-a i KIF-a po firmama domaćih „gazda“ (a o „videotekama“ da i ne govorimo). Stvar je u tome da se krađa softvera u ovoj državi smatra kavaljerskim deliktom, skoro pa časnim činom, umjesto da se nazove jedinim ispravnim imenom – kokošarenje. Najgore što se može sada desiti je da se od ovoga razvije priča o komercijalnom i besplatnom softveru . Svako treba za sebe da procijeni, i izračuna, šta mu je bolje, i na kraju krajeva finansijski isplativije: besplatan ili komercijalan softver. To je stvar izbora, i svaki je izbor sasvim legitiman. Ali ako se odluka donese u pravcu komercijalnog softvera, onda se on mora platiti, i tada tu nema više nikakvog izgovora, relativiziranja ili diskusije. Stvar je vrlo jednostavna: niko ne prisiljava nikoga da koristi neki softver. Ali, ako se koristi komercijalni, onda se mora i platiti. Sve drugo je najobičnija krađa.

Dosta nas se sjeća Bugarske s početka 2000. godine, i TV snimaka kako bugarska inspekcija bagerima gazi hrpe CD-ova sa nelegalnim softverom. Bugari su tada, osim bagerima, kokošarenje „pregazili“ i u svojim glavama. Danas, deset godina kasnije, kada se vozite autom od sofijskog aerodroma prema centru grada, prolazite pored nebodera SAP-a, VMWare-a, Oraclea, Adobea, Microsofta... Riječ je o razvojnim centrima. U samo deset godina, neke od najvećih softverskih korporacija na svijetu je odabralo Bugarsku kao centralnu tačku razvoja svog softvera.

Naravno, tek onda kada su se Bugari okanili kokošinjaca.