Ako na ovom mjestu - po ko zna koji put - ponovimo rečenicu da je ovo velika godina za Microsoft, opet ćemo - po ko zna koji put - biti potpuno u pravu. Novi Windows, novi Windows Phone, novi Office, novi XBOX su takoreći pred vratima – cijeli stack Microsoftovih najprodavanijih proizvoda je dobio svoje nove verzije. I to ne bilo kakve: ovo što Microsoft radi sa svojim proizvodima, zahtijeva ogromnu dozu hrabrosti, i uvjerenosti u vlastiti kvalitet, ali i u nanovo zacrtani put ovih proizvoda.

Nije u industriji – niti jednoj – običaj da se najuspješniji proizvodi iz korijena mijenjaju. VW Golf nije značajnije promijenio izgled već deset godina, Mercedesovi modeli i znatno duže, a Porschei faktički nikada. Da se ne lažemo: Microsoft je dugo vremena bio u IT industriji ono što su VW, Mercedes i Porsche u autoindustriji zajedno, pa iako su sada image „cool firme“ donekle preuzeli drugi, Microsoft je još uvijek daleko najveća firma po broju komercijalno prodanih licenci svog softvera.

Ako se usporedi broj prodanih licenci Windows 7 operativnog sistema sa npr. brojem prodanih licenci svih Appleovih proizvoda zajedno (druge Microsoftove bestsellere, poput Officea, da i ne spominjemo), jasna je Microsoftova snaga na današnjem tržištu. Tako lagodnu poziciju Microsoft sada stavlja pred ispit javnosti, u potpunosti mijenjajući izgled i korisničko iskustvo svojih najprodavanijih proizvoda. Zamislite kada bi od sutra Golf, Mercedes i Porsche izgledali potpuno drugačije nego do sada, imali potpuno drugačiju upravljačku logiku (bez volana u autu!), i takvi bili ponuđeni tržištu? Sumnjam da bi se ijedna od navedenih autofirmi usudila da to uradi, a Microsoft je, ipak, uradio upravo to.

Čak i konkurenciji skloni tech portali Microsoft proglašavaju tehnološki najuzbudljivijom firmom današnjice, a vrhunac se desio prije par dana, kada je jedan Appleu sklon portal objavio da sa puno više nestrpljenja očekuju novu Nokiu 920 sa Windows Phone operativnim sistemom, nego iPhone 5. Čemu ovaj dugi uvod u članak o novoj verziji SharePointa?

Nekako u sjeni novih proizvoda za krajnje korisnike, ostala je činjenica da su i svi ključni Microsoftovi serverski proizvodi dobili nove verzije ove godine. Među njima i SharePoint Server, proizvod ne toliko poznat na konzumerskom tržištu, ali jedan od Microsoftovih najjačih aduta na serverskom i enterprise tržištu. Dakle, na tržištu na kojem je Microsoft i dalje neprikosnoveni broj 1, sa neznatnim šansama da mu tu poziciju iko ugrozi u dogledno vrijeme. Kao i kod konzumerskih proizvoda, nova verzija SharePointa se može smatrati ključnom, prelomnom u načinu na koji Microsoft vidi ovaj proizvod, i na koji će ga u budućnosti razvijati. Napominjemo, riječ je o jednom od ključnih i najprodavnijih Microsoftovih proizvoda, čija se svaka nova verzija u poslovnom svijetu željno, ali i sa određenom dozom bojazni očekuje: SharePoint pokreće „krvotok“ većine najvećih svjetskih korporacija, i skretanje proizvoda u pogrešnom smjeru bi moglo prouzrokovati značajne probleme, kako Microsoftu, tako i firmama korisnicima.

Back into the time

Cijela priča o SharePointu je počela 2000. godine sa proizvodom kodnog imena „Project Tahoe“. Microsoft je želio da stvori proizvod, ali i platformu, oko koje bi se „vrtio“ cjelokupan sistem upravljanja informacijama, znanjem i procesima u firmama. Već tada su se vrlo jasno vidjeli nedostaci e-maila kao sistema za upravljanje dokumentima – u onom momentu kada korisnik mailom proslijedi dokument drugom korisniku, imamo bar četiri kopije tog dokumenta: u inboxu, outboxu i lokalnim diskovima oba korisnika. Upravljanje tim dokumentima, kao i njihova kontrola, postaje faktički nemoguća. Godinu dana poslije, Project Tahoe prerasta u komercijalni proizvod imena SharePoint Portal Server. 2002 se familiji pridružuje STS (SharePoint Team Services) – proizvod koji se nije mogao nabaviti odvojeno, nego je dolazio sa nekim verzijama FrontPagea i Windows XP, a omogućavao je saradnju malih timova, ali i prilagođavanje predložaka za saradnju, što „veliki“ SharePoint Portal Server nije mogao. Iste godine se, kao samostalan proizvod, pojavio i Microsoft CMS (Content Management Server), za upravljanje web sadržajima.

2003. godina je označila objedinjavanje mogućnosti SharePoint Portal Servera sa SharePoint Team Services, pod nazivom Microsoft SharePoint 2003, a najznačajnija promjena je došla otvaranju SharePoint prema modifikacijama i izmjenama, polako pretvarajući SharePoint iz proizvoda u platformu. 2007. je i Microsoft CMS server prestao da postoji kao samostalan proizvod, i njegova funkcionalnost je ugrađena u novu verziju SharePointa – Microsoft Office SharePoint Server 2007 (MOSS), pretvarajući MOSS na taj način u jednu vrstu švicarskog noža za preduzeća, koji igra ključnu u poljima saradnje, upravljanja dokumentima, timovima, poslovnom inteligencijom, a sada i web sadržajem. MOSS 2007 je bio prekretnica iz dva bitna razloga: proizvod je definitivno postao platforma, i svi su se takmičili kako će napraviti SharePoint koji što manje liči na SharePoint. Još bitnije, SharePoint je zacementirao svoju poziciju najpopularnijeg i najprodavanijeg sistema za saradnju i upravljanje dokumentima i procesima. Na MOSS 2007 platformi su se razvila brojna enterprise rješenja, koja su rado koristila sve mogućnosti platforme, a koje su bile pružene kroz otvorene i dobro dokumentirane API-je.

Verzija SharePoint Server 2010 je predstavljala više evoluciju, nego revoluciju u SharePoint svijetu, donoseći unaprjeđenjima na svim poljima, ali bez ključnih novih mogućnosti.

Promjena u filozofiji

Kao i u svakoj uspješnoj priči, dosta je stvari ipak prouzrokovalo probleme i stalne kočnice u daljnjem razvoju. Microsoft je želio, kao i sa ostalim serverskim proizvodima, da SharePoint ponudi kao uslugu, koja će biti dostupna kroz oblak. SQL Server je tako bio ponuđen u sklopu Windows Azure ponude, Exchange Server i Lync Server u sklopu Office 365 ponude, a tu je, u sklopu Office 365, svoje mjesto trebao naći i SharePoint.

Sa druge strane, razvoj rješenja za SharePoint je bio izrazito serverski orijentiran – rješenja razvijena na SharePoint platformi su se bukvalno smatrala dijelom SharePointa na koji su instalirana, izvršavala su se čak u istom IIS Application Poolu. Jasno je da takva rješenja nisu bila adekvatna za SharePoint kao uslugu u oblaku, jer se nije moglo dopustiti jednom rješenju da kontroliše ili blokira resurse koji su dijeljeni među desetinama hiljada korisnika. U verziji 2010, Microsoft je ponudio rješenje kroz tzv. SandBox rješenja, koja su se izvršavala unutar SharePointa, ali u odvojenom procesu, tako da nisu mogla blokirati funkcioniranje samog SharePointa. Također, administratori su mogli odrediti limite resursa, koje SandBox rješenja nisu mogla preći, a ukoliko bi jedno SandBox rješenje prešlo te limite, SharePoint bi ga automatski isključivao. SandBox rješenja nikada nisu zaživjela u praksi: bila su previše ograničena mogućnostima za ozbiljne, poslovne aplikacije, a otvaranje tzv. proxya, čime bi se nadoknadio manjak mogućnosti SandBox rješenja, pretvarao se u noćnu moru svakog administratora.

Sljedeći problem sa SharePointom je bio migracija, nadogradnja na novije verzije. U stvari, nije bio problem sa SharePointom, nego opet sa rješenjima izgrađenim na SharePointu, koja su vrlo često zahtijevala tačno određene verzija SharePointa, i određeni patch level, da bi funkcionirala, a SharePoint su „nadograđivala“ i mijenjala na takav način da je jednostavna migracija bila nemoguća. Prema Microsoftovim podacima, glavni uzročnik odustajanja od migracije SharePointa na nove verzije, pa čak i instalacije patcheva, su rješenja zasnivana na SharePointu. Ovo Microsoftu nije predstavljalo samo ogromni problem u smislu podrške (kako pružiti kvalitetnu podršku sistemu koji je toliko tweakovan, sa prastarim patch levelom?), nego i u smislu konkretne prodaje: svako odustajanje od migriranja SharePointa na novu verziju, značilo je manje novca u Microsoftovoj kasi.

Jasno je bilo da se u verziji 2013, koja je trebala da ponudi istovjetnost mogućnosti i usluga, kako u lokalnim instalacijama, tako i u oblaku, moralo nešto iz korijena promijeniti. Rješenje je nađeno u „back to the roots“ principu, povratku SharePointa izvorima – SharePoint više ne bi trebao da bude platforma, nego ponovo proizvod. I to proizvod koji će se što je moguće manje mijenjati i prilagođavati, tako da bude omogućena i jednostavna migracija, kao i istovjetnost mogućnosti u oblaku i lokalnim instalacijama.

Problem sa ovom promjenom filozofije je bio u tome da su se korisnici navikli na SharePoint kao platformu, i da ne žele od toga da odustanu – previše dobroga je ona nosila sa sobom u razvoju enterprise rješenja, da bi korisnici rekli da im to više nije potrebno. Rješenje za ovo je Microsoft pronašao u modelu da SharePoint rješenja ne žive na SharePoint serveru. Mogu živjeti bilo gdje drugo, samo ne tamo gdje bi teoretski blokirala cijeli server, i oduzimala dragocjene resurse „standardnom“ SharePointu. Jasno je da je za ovo bio potreban jak klijentski API, koji je Microsoft počeo da razvija još u verziji 2010, ali ga nije bio doveo „do kraja“. Nedostajale su tu razne komponente, poput remote event receivera, koje bi omogućile razvoj BPM rješenja, a i tzv. CSOM API, koji je sa sobom donijela verzija 2010, bio je previše vezan za Microsoft i mogao se objektivno koristiti samo iz .NET i Silverlight aplikacija. Bilo je to nedovoljno. U verziji 2013, SharePoint donosi potpuno novi, standardizirani i REST-zasnovani API, koji omogućuje da SharePoint rješenja žive bilo gdje – u lokalu, u Windows Azureu, ili na bilo kojoj drugoj platformi – i da putem standardiziranog i poznatog programskog modela „pričaju“ sa SharePoint podacima. Na taj način bi se SharePoint rješenja odvojila od samog SharePointa, a funkcionalnost i prednosti bi bile zadržane. I tako su rođene SharePoint Apps. Imat će Microsoft stanovitih problema da objasni korisnicima da taj Apps ne predstavlja Angry Birds, nego da to mogu biti full-blown enterprise rješenja, koja se, eto, zovu Apps, ali smjer u kojem se ide je logičan i ispravan.

Na ovaj način Microsoft ostvaruje ciljeve postavljene pred SharePoint: vraćanje na premisu „proizvoda“ (koji bi poslije mogao biti prodavan kao usluga), mogućnost stalne nadogradnje (u budućnosti će se sve manje „verzionirati“) bez opasnosti da se sruše funkcionirajuća rješenja (jer ona funkcioniraju negdje drugo), i istovjetnost ponude u lokalu i u oblaku – Apps mogu živjeti u Windows Azureu, gdje se „uparuje“ tandem Office 365 i Windows Azure. Iako su se, objektivnom analizom, koraci u ovom smjeru mogli i ranije predvidjeti, brzina kojom Microsoft uvodi promjene na SharePoint platformi je zaista velika, i ne smije se podcijeniti. U ovaj proces Microsoft, očito je, ulazi jednako hrabro kako je ušao u promjene svojim klijentskim platformama.

U sljedećih par nastavaka, koji će izlaziti u dvosedmičnom ritmu, donijet ćemo pregled svih tehničkih i netehničkih novosti koje sa sobom donosi SharePoint Server 2013, i kakve prednosti firmama bi implementacija SP2013 mogla donijeti. Do čitanja.